Dok sam bila mlađa, bila sam poprilično tašta. Odrasla sam okružena ženama koje su svoju vrijednost mjerile kroz svoju ljepotu i pojavu, bile užasno opsjednute dijetama i etiketama na odjeći, a uz to sam još i kćerka krojačice kroz čiju su malu krojačku radionicu s godinama prošle stotine žena, sa stotinama iskrivljenih slika o ženskoj ljepoti i groznim standardima kojima su težile.
I ostavilo je to traga do te mjere da sam se često preispitivala. Uvijek nosila trenirke, malo šminke, kosu podignutu u punđu bez neke želje da se osobito istaknem. Moja se taština odražavala na drugačiji način, u gladi za samoostvarenjem. A kasnije kad sam postala svjesna svoje ženstvenosti, počela sam provocirati, nikada vulgarno ali često na samoj granici, dovoljno da pikne ali zapravo ne pokaže ništa. Tako sam se i odijevala.
Bila je tu faza ekstremnog vježbanja i minjaka. Pa faza dekoltea. Pa faza jake šminke i uvijek sređene kose.
Faza, za fazom, dok nisam osvijestila tko sam, negdje putem odrasla i prestala se boriti sama sa sobom. Pa stigla u najljepšu “fazu”, onu u kojoj znam da nisam ono kako izgledam i kako se odijevam, to je samo trenutna ekspresija trenutnog raspoloženja.
Sada se igram.
Bojama u kosi.
Bojama odjeće.
Bojama laka za nokte ili ga uopće ne stavljam ako ne osjećam inspiraciju.
Duga kosa, kratka kosa ili mali prštavi repić, važno mi je samo da se dobro osjećam.
Nisam ono kako izgledam
Jer, ja nisam moja kosa.
Šminka ili nimalo šminke. Pjegice od sunca ili rumenilo nakon što sam jurila na neki sastanak, ponekad mi stoje mnogo bolje od tri prsta pudera. Jer ja nisam ono što na sebe stavim, ja sam ono kako se osjećam.
A baš to je ono što žene zaborave, dopustiti si taj feeling ugode u vlastitoj koži pa ravnanje po njemu. Bilo da im govori, dobar je dan za trapke i nimalo šminke ili za maskaru i pripijenu haljinicu.
Odijevamo se za druge, nadajući se da će nas doživjeti i da ćemo im se svidjeti. Vjerujući, osobito kada su u pitanju muškarci, da oni neće ni poželjeti saznati ništa o nama, ako im nismo zapele za oko. I da im za oko zapnu samo i jedino super modeli.
Pa prošetam tako ulicom i oko sebe spazim mnoštvo prekrasnih žena svih dobi, ali s groznom potrebom da sve budu iste. Iste frizure, ista odjeća, isti trend i isti manjak vlastite ličnosti. Pa se zgrozim, osobito zbog mladosti koja bi sad trebala prolaziti sve one faze koje sam i sama prošla, na putu do pronalaska svoje esencije.
I fazu ludih boja i fazu glupih minjaka i fazu jake šminke. I fazu buntovnice. I fazu glam dive.
A ne trend za trendom bez istraživanja vlastite osobnosti.
Žaljenja za propuštenim
I okej, izbori su to, razumijem ali mi je nekako krivo. Jer mladost proleti tako brzo i dana nam je da u njoj sebe upoznajemo na mnoge neobične načine, a ne da pod stare dane žalimo zbog propuštenog iskustva.
Zbog koncerata na koje nismo otišle.
Zbog haljinice koju nismo kupile.
Zbog kose koju nismo skratile.
Zbog ponekog markiranja ili prvog samostalnog putovanja preko granice.
Jer svaki taj prvi put kad bih napravila nešto novo, doveo me bliže ženi koja sam sada. Neovisnoj, veseloj, pomalo pikavoj, bez dlake na jeziku, do zla boga upornoj, do neba talentiranoj i s dobrom dozom odlučnosti i čvrstine u onome što želi i zna da zaslužuje – svojoj. I moćnoj.
Zastrašujućoj pomalo svakome tko me ne poznaje dobro.
Meni. Kakvu sam željela.
Ženi na koju bi malena ja bila ponosna.
Žene danas teže biti super modeli, mega influencerice, drop dead gorgeous ljepotice, sređene i trendy.
I okej, postanu to, ali zašto nisu sretne?
Nekako mi se čini da u pozadini svega toga živi samo želja svake od njih, samo da bude voljena. I prihvaćena, onakva kakva je kad skine šminku, obuće preveliku majicu i bosa pleše po sobi, onda kada je nitko ne gleda.
A paradoks je u tome, što to ne može ostvariti, sve dok si ne dopusti biti tko zaista je.
Za to, prvo mora sama sebe zaista upoznati.
Kad skinete šminku, sva svoja “moranja” i sve svoje uloge koje kroz dan tako vješto igrate mile moje, pa se pogledate u ogledalo, jeste li se spremne upitati – Znaš li tko si?
I plaši li vas… odgovor?
