Imaš li standarde?
Pa ne znam. – Odgovara i nesigurno sliježe ramenima.
Kakvi su? Što toleriraš? Koliko stupnjeva ne brige, ne razumijevanja i nepoštovanja? Gdje ti je crta ispod koje ne ideš i koliko je zapravo niska, a trebala bi biti silno visoka.
Ona šuti, misli da pričam gluposti i da sam se uobrazila. Vidim joj u očima da ne odobrava moje riječi.
Mit o dobroj curi
Slušala sam kao mala te razno razne budalaštine o tome kako ne valja nosom parati nebo, treba biti fina, odgojena, pozdravljati prva, svakome doviknuti “Dobar dan, kako ste?”, svakome se nasmiješiti, ustupiti stolicu, biti dobrodušna i mila. Ne zamjerati, ne odgovarati, ne povisiti ton, ne biti drska, ne javljati se dok te ne prozovu, ne odgovarati dok te ne pitaju, ne petljati se u tuđe rasprave, gledati svoja posla. Vidjeti a ne vidjeti, čuti al’ ne čuti i odmah zaboraviti to što nisi čula. Postojati kao da ne postojiš. Vječno nekome na usluzi.
A vidjela bih i sve one djevojke koje su bile odgajane drugačije, da paze na sebe, da nikome ne daju da ih gazi, da svakom pokažu lako vrata, da odgovore drsko i da se znaju izboriti za sebe, da si kupe samo finu marku, da idu samo u grad do frizera, da paze s kim se pozdravljaju na ulici i biraju fino društvo. I slušala sam kako je to pogrešno na sve načine jer se tako ne odgajaju fine djevojke.
Učiti u hodu
Al’ onda negdje putem shvatiš da te vozaju žednu preko vode po pedeset puta, baš zato što si fina, kulturna i “glupa.” Pa počneš malo zastajkivati, manje se truditi, manje se davati i prilagođavati. Odbiješ posao jer te traže da budeš suosjećajna i daš vječno neke popuste, u pola cijene ili odradi pet, oni plate dva… jer kao nema se, kriza je, kao da tebi nije isto podneblje, ista situacija. Pa kažeš – Hvala, ne bih, jer nisi dobrotvorna institucija i radije ćeš lakirati nokte i čitati knjige nego nekome davati svoje vrijeme i znanje u bescjenje, za ništa.
Prestaneš prva zvati. Prestaneš ispitivati. Prestaneš biti svakom bolja no sebi.
Ostaviš na čekanju sve one koji se nisu pitali kako je tebi bilo čekati. Ne trčiš više prva svakom biti podrška, pomoć i rame za plakanje. I ne kupuješ više bluze na sniženju. Ne čekaš više proljeće da si pokloniš nešto, pružiš nešto, uživaš u nečem. Uzmeš godišnji jer si ga zaslužila i ne javljaš se na telefon.
Vidiš da te zovu ali samo okreneš mobitel i ne zamaraš se tuđim očekivanjima.
I ne družiš se više s bilo kim. I nemaš više vremena za svakog i ne pozdravljaš na cesti više one koje nikad nisi čula da su rekli – Dobar dan.
Ne trudiš se biti bolja svima, no sebi. I znaš da te vide kao onu bahatu što nosom para oblake. Ali ne zamaraš se time više, jer si se pameti naučila.
Koliko značiš sama sebi?
Ljudi dođu i prođu, skupa sa svojim mišljenjem i očekivanjima a ti si sama sa sobom tu, zauvijek. Pa kome se onda zapravo trebaš sviđati?
Imaš li standarde? Opet pitam, a vidim ona mi još uvijek priča o nekim idealima, pa se zagledam u nju i upitam hrane li je ti ideali i da li joj tuđa mišljenja plaćaju račune?
Da li su oni što je zbog njih radila duple smjene ikad zvali da pitaju kako je, kad se onomad razboljela. Teška upala pluća. Mjesecima se vukla ulicom kao šaka jada, bez snage i volje.
Jesu li je žene uokolo poštivale zato što ih je uvijek pozdravljala, ljupko se smiješila, nikad o njima pričala ili su baš njoj takvoj, miloj i bez kičme, kakvom su je doživljavale, prišile sto i jednu manu i izmislile svakojaki trač?
Jesu li je muškarci cijenili jer je bila dobra i uslužna, uvijek prisutna i nježna ili im je to nekako brzo dosadilo pa su jurili one hladne, same sobom zaokupljene, što nosom paraju oblake?
I nije stvar drskosti i bahatosti, stvar je toga da ti i tijelo i um i duh i novčanik i odnosi izgledaju točno onako kakvi su ti standardi, koliko ti je visoka ljestvica. Koliko vjeruješ da zaslužuješ.
Jer ako ne vjeruješ da zaslužuješ najbolje, prihvatit ćeš i otrpjet ćeš svašta. I svaka će ti usputna osoba govoriti da trebaš davati još više, truditi se još malo, pokušati opet sutra ili dogodine, biti strpljiva i puna razumijevanja, dok će oni grabiti život i sve najbolje jer vjeruju da zaslužuju.
I neće ti dati tvoje mjesto, dok sama za njim ne posegneš.
I opet će biti onih koji će reći da je bahato, nerealno, drsko i da nosom paraš oblake, ali znaj život je jedan.
Ne zaboravi nikada da…
Zaslužuješ nositi marku koja ti se sviđa.
I jesti u finim restoranima.
I družiti se s ostvarenim ljudima.
I pričati o planovima i strastima.
Imati aspiracije i ostvarivati ih redom.
Putovati.
Odmoriti se.
Imati uvijek para u novčaniku.
Ne trošiti ni sebe ni svoje vrijeme ni svoje živce na svaku šušu i njene drame bez konca, svrhe i pameti.
Voljeti.
I biti jednakom mjerom voljena i obožavana.
Živjeti dobro, kvalitetno i u punini.
I birati za sebe i mjesta i ljude i okolnosti i boje i okuse.
Jer je to standard po kojem živiš. I dobro ti je. I ti si dobra, onima koji tu dobrotu znaju cijeniti.
Nisi ti bahata, ti cijeniš sebe!
Ostali će ti reći da si bahata. I meni to govore, ali ja uporno sve više i više podižem svoje ljestvice.
Jer znaš dobar i budala idu ruku pod ruku. I u tome nažalost ima mnogo istine.
Ne kažem ti da budeš zla prema ljudima, samo da naučiš biti dobra sebi. U suprotnom, bit ćeš još jedna prelijepa zvjezdica. Bez prave vatre, energije i sjaja. Nažalost prerano ugasla.
Stoga prestani juriti te male bljeskove, te sitne iskrice, te jedva primjetne, slabe titraje, kad dovraga zaslužuješ čitavo nebo!
