Neke stvari bole.
Iako razumski znamo da nas ne bi trebale boljeti. Ne bi nas uopće trebale dirati.
Trebale bi samo u neku ladicu pospremiti to kako se osjećamo i što smo s tim nekim doživjele… Ili nismo, a željele smo. I nastaviti svojim putem.
Oko nas ljudi govore kako vrijeme lijeći rane. Kako ćemo uskoro shvatiti kako taj tip ionako nije bio dobar za nas, kako je to sve za naše najveće dobro…
Ali zašto onda tako uporno boli?
Boli fizički.
Boli na momente toliko jako da imaš osjećaj kako će ti srce iskočiti iz prsa i pritom se rasprsnuti na tisuće komadića.
Teško je disati.
Teško i govoriti.
Teško je jednostavno postojati.
I to je u redu. Treba boljeti, jer tako se tijelo nosi s gubitkom.
Najgore bi sve to bilo potisnuti i praviti se kao da se nikad nije dogodilo. Jer to bi značilo pospremiti emocije i bol duboko u svoju srž i nikad ih se ne osloboditi. A ono čega se ne oslobodimo, postaje rana koja uvijek krvari.
Postaje osornost, ogorčenost, tuga i inat.
Postaje otrov koji prosipamo po nekim drugim, nevinim ljudima.
I ne možemo nikada zapravo nikoga iznova voljeti, onako iskreno i toplo, ako ne proživimo sve emocije koje donosi prekid.
PREKID.
Kako okrutna riječ.
Konac.
Bol upakirana u neke šuplje, isprazne riječi bez smisla, podvaljene kao opravdanje za ideju da tom nekom njemu nisi dovoljno dobra. A znaš da jesi.
I paradoks je u tome što si mu dala sve najbolje, a nije ti se zapravo u početku ni sviđao.
A sad si tu.
Tuguješ.
Životariš bolna.
A on tamo negdje, živi neki novi, sretni život.
On koji je želio tebe! I osvajao tebe! I jurio za tobom kao da mu život o tome ovisi.
Odjednom, on ne želi ništa.
A ti ne znaš bi li plakala, šutjela, vrištala, skresala mu sve što ga ide ili samo nekako zaboravila da uopće postoji. I da ti se dogodio.
Jer si to najviše ne opraštaš, to što ti se dogodio takav netko.
Proći će
Ali u redu je. Sve smo to prošle. Znam da ja jesam.
Plakala sam, tugovala sam, vrištala sam ponekad.
Tražila objašnjenja za neobjašnjivo i jednostavnu činjenicu da me neki on ne voli. Barem ne više i ne onako kako ja volim njega.
Ali zadala sam si svaki put samo disati.
Disati, jesti, spavati, raditi, piti kavu… Živjeti dan po dan.
I svaki sam put preživjela neki kraj i nekog njega.
I svaki sam put iz toga izrasla jača i bolja.
I ti ćeš.
A ja sam tu da ti budem podrška.
Voli te tvoja
Zaljubljena
